Dragi Damire, 

Već dugo slušam tvoju muziku, posebno pjesmu Dva se draga (na dugmetu ‘ponovi’ tokom nekoliko faza mog života). 2018. godine sam pozvala svoje društvo da mi se pridruže u svjedočenju duše tvoje muzike tokom tvog koncerta u Zonnehuis-u, u Amsterdamu. Ti si pjevač Sevdaha, žanr koji je po Wikipediji poznat kao tradicionalna, narodna muzika iz Bosne i Hercegovine. Pored snažnog oblika pripovijedanja koji osniva tu vrstu muzike, šta ja volim misliti o strukturi izraza je to da Sevdah ohrabruje da se priča ispriča ZA dati trenutak, bez obzira na starost priče. Emocija je bitan faktor u doprinosu i oblikovanju priče/pjesme; činjenica koju mi je teško objasniti svom društvu dok slušaju Sevdah. Jedinu instrukciju koju sam do sada davala sa velikom nadom da će čuti tu emociju je bila: “Sam’ slušaj”. Onda bih buljila u njih sve dok me ne bih uvjerili da su sposobni prepoznati suštinu Sevdaha. Uputstva su bila uspješna, koliko i neuspješna. 

Uglavnom, ti nisi samo pjevač Sevdaha, nego duboko cijenjeni i međunarodno priznat pjevač Sevdaha. Kroz epizodu Sarajevo Calling (pozdravljam Aleksandra + Jasmina iako se ne poznajemo), otkrila sam da su te Španski mediji (sevdalinkas.com) nazvali Revolucionarom Sevdaha, a potom i domaćini Sarajevo Calling-a: Panker Sevdaha. Tvoj (duhovit + zabavan) komentar na ove portrete je razlog zbog kojeg sam te odlučila kontaktirati i zajedno sa tobom, dodatno ispitati reprezentativni aspekt tvoje muzičke karijere, posebno kao stručnjakom tradicionalnog, balkanskog folka. 

Uprkos tvoje velike strasti prema Sevdahu, vjerujem da mi možeš reći više o ‘lokalnom’ Damiru, i EU priznatom, tj. ‘globalnom’ Damiru.

*** Radna činjenica: Ovaj intervju se dogodio u CryptPad Bogatom Textu. Damir i Maisa su razgovarali aktivnim tipkanjem oko 2 sata. ***

M: Eh, da krenemo. Prije svega, hvala ti još jedom na vremenu i volji da se pridružiš ovom tekstualnom ‘eksperimentu’. Preći ću direktno na pitanja. 

Moja glavna i ciljna publika za ovaj intervju su moji prijatelji, koji se zbog mog divljenja, dive tvojoj muzici . Često ne uspijevam riječima objasniti važnost Sevdaha (kako kao žanr, tako i kao emociju), pa bih te zamolila da ukratko objasniš šta tebi znači Sevdah? 

D: Pa, ako mi dopustiš da postanem filozofičan, budući da znaš sta je Sevdah ukratko (žanr muzike/poezije)…Za mene Sevdah postaje sve više i više mehanizam kroz koji se sve što dolazi iz tradicionalne kulture probavlja. Ćak i komadići epskih pjesama, starih romantičnih pjesama, odlomaka iz dužih balada itd. Vrlo je uzbudljiv potez, taj umjetnički čin “probave”.

M: Kao osoba koja je odrasla van Bosne i koja je doživljavala žanr iz, hajmo reći, neke daljine, Sevdah je uvijek odjekivao kao ponovno prepričavanje sačuvane tradicionalne poezije i tradicionalnih priča koje potiču iz bosanske kulture. A sad ću rado preusmjeriti svoju perspektivu i čitati Sevdah kao čin “probave”, što mislim da je bitna misija u bilo kojoj vrsti umjetničkog procesa. Da li bi ta probava mogla biti razlog zašto je stil (u kojem isporučuješ Sevdah, priče, muziku) klasificiran kao savremeni Sevdah? U drugim riječima, šta je savremeno o savremenom Sevdahu? 

D: Da! Mislim da je to zapravo sličan pogled: probava = prepričavanje. Svako kazivanje je prepričavanje. Istražujući starije izvođače, stekao sam osjećaj da su upravo to i radili: davali su svoje verzije starih pjesama, mijenjali ih kako bi ih čitali. Tako je nastao žanr. Mnoge moći prošlosti (uključujući romantično kretanje u kulturi, nacionalizam u politici i kulturi, socijalistički napori…) se svode na to. Jedino što je današnja generacija postala svjesnija čina ‘mijenjanja stvari’. Ali stare navike insistiranja ‘originalnosti’, “autentičnosti”, “našoj vlastitoj kulturi” itd., su i dalje žive i udaraju. Mnogi ljudi i dalje misle da “samo njeguju autentičnu muziku / poeziju naših ljudi”. U humanističkim znanostima se to zove starim “pozitivističkim” pogledom na istraživanje. Savremeni Sevdah je po tom pitanju slobodniji; ne bojimo se kopati dublje. Historijski trenutak dolazi na naš način: nikada nismo znali više o historiji žanra, kao što nikada nismo imali veći pristup arhivama, starim snimcima, zbirkama poezije, itd. 

M: Da, slažem se, beskrajne arhive se spajaju u stvaranju novih hibrida – kako starih tako i novih. U slučaju Sevdaha, i u tvom slučaju konkretno, koliko slobode uzimaš da promjeniš historijsko? Nadalje, šta je bitnije: stil ponavljanja (tradicionalnih priča, poezija) ili tvoj glas/položaj u tuđoj priči? 

D: Zapravo nema “promjene historijskog” (činjenica, itd.). Pitanje je svjesnosti: kroz svoje istraživanje postao sam svjestan grešaka, skrivenih značenja, slijepih mrlja iz ranijih istraživanja. Na primjer, postao sam svjestan jednostavnih činjenica, koliko su ideološke zbirke usmene poezije, one iz prošlosti i sadašnjosti. Neke od njih, na primjer, uključuju naslove pjesama koje je dao urednik (sto nije navedeno u knjima, već se pretpostavljalo da su naslovi tradicionalni). Postoji jedna prekrasna pjesma u kojoj neko (nije navedeno KO) pohvaljuje zgodnog vojnika koji šeta ulicom kao u nekoj vojnoj paradi. A u naslovu kaže “djevojka gleda mladog vojnika”. Ali se iz tih stihova nigdje ne raspoznaje spol promatrača. Dakle, kroz vraćanje na takve stvari, puštaš mašti na volju. I kad tražiš dalje, svaki put vidiš da ima još nečeg u toj priči. Ovakva vrsta svijesti (ili samo postavljanje različitih pitanja) često otvara vrata različitim današnjim izvedbama pjesme. Na primjer, ova nema tradicionalno prenošenu (zapamćenu) melodiju. Dakle, ako ikada uspijem napisati dobru melodiju, mogu ponovo predstaviti pjesmu i istovremeno se igrati s ovom ambivalentnošću … i slične stvari. Pjevač Sevdaha je, po tom pitanju, poput starog grčkog glumca: nosi masku, masku koja ti omogućuje da posudiš glas bogu, djevojci, starcu…To je prekrasno igralište. 

M: Ahh, oštra samosvijest i svijest općenito, su prilično prepoznatljivi faktori u tvom radu. U poređenju sa onim čega se sjećam iz djetinjstva (u kojem je ton većine sevdalinki nosio težinu monotonosti), ti činiš da sevdalinke zvuče kao ringišpil. Na primjer, Sen’ gidi sarhoš (upravo sam ukrala naslov s Youtubea dok puštam pjesmu) je pjesma koja mi zaista baca osmijeh na lice. Čujem dva-tri različita pripovjedača kako se druže samo da bi pružili slušaocima dobro osmišljenu priču. Možda piju kafu, možda rakiju, najvjerovatnije ne piju ništa. Ta me mašta vodi do sljedećeg pitanja: Da li si tokom svog istraživanja ikada naišao na materijal/priče koje ograničavaju vrata percepcije? I ako da, da li i dalje radiš sa tim materijalom ili počneš tražiti novi? 

D: “Sen gidi sarhoš” je dobar primjer koji si spomenula. Svjestan sam tog teksta, ali mi se nije svidjela ranija melodija. Tekst koji sam imao na početku je bio obečavajući, ali ne ovako dobar. Tako da godinama nisam ništa radio s materijalom. Mnogi se moji albumi sastoje od pjesama koje sam godinama tražio. Ovu pjesmu sam napokon pronašao na snimcima starog pjevača iz Sarajeva i bila je puno bolja verzija od one koju sam ja ranije imao. Dakle, stalno tražim bolje verzije od onih koje već imam. Jednom sam pronašao par intervjua sa Himzom Polovinom, u kojima on govori isto o svom procesu: neke od pjesama je tražio više od deset godina. Imao bi dobru melodiju i dvije strofe, ali je ipak osjećao da priča nije završena. Nakon jedne decenije, čuo je treću i četvrtu strofu od starice u malom selu blizu Trebinja i odmah je znao – to je to, to je cijela priča. U nekim slučajevima sjednete i pišete dodatne strofe kako biste dovršili priču. Pjesma se sastoji od pjesme (tekst, tekstualni dio) i melodije. Oboje moraju biti dobri. Ne obavezno “dopadljive”, ali dobre. 

M: Ljepota. Cijenim realne rezultate procesa koji zahtjeva onoliko vremena koliko je potrebno da se ostvari “to je to” trenutak. Vrijeme je za malu reklamu: 

M: Tvoja, dozvoli mi da je tako nazovem, ekspertologija, nije jedini razlog zašto sam htijela ćaskati sa tobom. Kao što je navedeno u uvodu, željela bih istražiti tvoju javnu sliku u Bosni i u poređenju sa slikom zapadne Evrope. Ako se ponovo prisjetim svojih sjećanja iz djetinjstva, sve bosanske ‘zvijezde’ su bile (ljudski) pristupačne na lokalnoj sceni, pa i u fizičkom kontekstu grada (ovisno o kojem se gradu priča). Naravno, sad ne pričamo o reality-zvijezdama. Kakav si ti po tom pitanju u 2020. godini (ili kako je to izgledalo u tvom slučaju u posljednjim godinama sa porastom i socijalnoj pouzdanosti na internetu)? Drugim riječima: koliko si spektakularan u Sarajevu? 

D: Ja sam nehumano dostupan 😀 I zaista spektakularan. … Pa, ne znam šta da kažem o tome. Od svih trenutaka koje život pjevača donosi, trenutak slave i sve oko slave je onaj bez kojeg bih u potpunosti mogao preživjeti. Prijatna činjenica je da nisam previše poznat. Ljudi me znaju, pilaze mi, ali ne previše. Uvijek mi prilaze sa poštovanjem i zato se trudim biti dostupan, čak i ako čekam u redu za COVID19 testiranje, ili u mesari. To je na neki način dio posla. Iskreno rečeno, ne obraćam puno pažnje na to u svojoj karijeri. Siguran sam da bi me mnogi nagovarali da radim više (reality TV, hit emisije), i manje “pametnih intervjua”. To bi sigurno pomoglo u prodavanju više karata. Ali, ja volim svoj život i nemam potrebu za više “slave”. Nikad nisam osjećao da sam u ovoj igri zbog slave. 

M: Pozdravljam svoje roditelje koji su na mene ostavili baš taj utisak o tebi, nakon tvog koncerta u Prištini, prije dosta godina. Eh, pošto sam ja skeptična oko medija (jednostavno rečeno), ili još bolje: previše medijski znatiželjna, pokušavam razumjeti korelaciju između javne slike u stvarnom životu i digitalne verzije te javne slike (za mene su te dvije najbolje uporedive u životu umjetnika/muzičara/kulturnih radnika/samo ne influensera). Želim da se vratimo na naslov (koji mi leti iznad glave kao avionski natpis): Revolucionar Sevdaha. Prije detaljisanja, prvo pitanje je jednostavno: koju poruku šalje taj naslov i da li se slažeš sa tom slikom? 

D: Ja sam stvarno u lošoj poziciji da razgovaram o tome. Iskreno rečeno, muka mi je od saopštenja kompanija, umjetnika, bilo koga, i način na koji su besmisleno kopirane u novinama. Rezultat toga je: ako ja saopštim sebe kao “Genije Sevdaha”, mnogi novinari će to samo proslijediti dalje svojim prodajnim mjestima. Pored toga, imamo većinu ljudi koji su javno prisutni kroz bombastična sranja koja su sami o sebi napisali. Za mene je čitav pojam određivanja šta sam ja postao za ljubitelje Sevdaha, ljubitelje muzike, bla, bla, suludan. Trebaju nam novi ljudi da se uključe i razmisle o tome. Stara uloga kritičara. Mogu ti reći šta volim i čemu težim, ali me ne pitaj dokle sam stigao. To ne mogu procjeniti i nekako mi se čini nepristojno. 

M: Slažem se sa potrebom da se promjene načini informativne dostave. Sviđa mi se što si, u epizodi Sarajevo Calling-a, napomenuo aspekt “promotivnog” intervjua. Mislim da, kroz akumulaciju internetskih užitaka i kulture influensera, čak i pisci prilaze umjetnicima ne samo da doprinesu javnosti/publicitetu umjetnika, već i javnost sebi, u ulozi pisca. Ko će biti u prvom redu je uvijek bio problem, uprkos činjenici da trenutni info-kapital to otežava. U isto vrijeme (i nešto za šta nisam sigurna da se počelo odvijati u bosanskoj umjetničkoj/muzičkoj sceni), prekomjerno izlaganje kojim se umjetnici/muzičari moraju predati da bi stekli neko priznanje, počinje izgledati kao da promocija postaje glavni dio rada u kreativnoj produkciji. Nešto u crtama: struktura ubija sadržaj. Daaaakle, postavit ću posljednje pitanje na tu temu, a to je: da li imaš dovoljno profesionalne moći da odlučiš šta će se pisati o tvom radu? 

D: Sjećam se kad sam počeo redovno svirati u koncertnoj dvorani Bosanskog kulturnog centra (bivši Đuro Đaković), u centru Sarajeva (mislim da je prvi put bio 2007. godine). Ne bih uspio svirati bez barem malog spomena u Dnevnom Avazu, tad najvećem dnevnom listu na bosanskom jeziku. Vec 2009. godine sam imao toliko sljedbenika na Facebooku da sam, bez ikakve pomoći od štampe, mogao rasprodati 1000 mjesta. Naravno, to je sve promijenilo. Olakšalo me što nisam morao razgovarati sa svakim novinarom, sa svakim reporterom itd. Uglavnom, naravno da nemam nikakve moći koja odlučuju šta će se pisati o meni. Imam svoje kanale na društvenim mrežama, listu biltena, svoju web stranicu, i to je ono što kontroliram. Sve ostalo dolazi sa drugih mjesta. 

M: Citiram te (sa osmijehom na licu): “Olakšalo me što nisam moramo razgovarati sa svakim novinarom, sa svakim reporterom itd.” Žao mi što ću ti ovo reći, ili potvrditi, ali ti jesi panker Sevdaha. Ili samo panker. 

D: hahah ok, ako ti tako kažeš 😀 Možda sam samo ters(e)

M: hahah..Imam jedno ne-baš-relevantno pitanje prije nego što pređemo na važnija i završna: znaš li Nicolasa Jaara? 

D: hm, koliko se sjećam, ne. Kompozitor. Upravo ga googlam…

M: Da, to je on. Zbog sopstvenog nepotpunog razumijevanja, ne mogu ti objasniti razlog zbog kojeg ga spominjem. Ono što sigurno znam je da sam, otkad slušam tvoju muziku (dugo vremena) i negovu muziku (dugo vremena), naišla na metodološke sličnosti koje nisu povezane istim žanrom. N e š t o  o vašim metodama definira zajedničko tlo. Tokom Corone, Nicolas je producirao tri albuma; Dooosta različiti rezultati iz sličnih eksperimenata. Tokom Corone, mnogi muzičari su krenuli putem prisjećivanja, oživjeli stare cover-e ili ih probali obnoviti. Kakva je bila tvoja produkcija tokom Corone? Da li je bilo neke promjene; jesi li dobio šansu da napokon uradiš ono što ranije nisi imao vremena? Ili ili ili….

D: Pa, radio sam na raznim stvarima: pisanje nove knjige o Sevdahu, pisanje mnogih pjesama  – za sebe i druge izvođače. Bilo je vrijeme dugog, intenzivnog preispitivanja. I još uvijek traje nekako. Svirao sam dosta velikog defa. Volim taj instrument i smiruje me. Čak i samo terepeutski, divno ga je svirati. 3. Aprila 2020te je izašao moj novi album. Tako da sam ga dosta promovisao na mreži. Također sam u jednom trenutku shvatio da sam sklopio dosta aranžmana za nove folk pjesme ili narodnjake. Počeo sam ih objavljivati na Facebooku i Instagramu, i bio je hit 😀 Bilo mi je zabavno. Menadžer mi je rekao da već ima mnogo pozivnica za koncerte sa istom set-listom 😀 Vidjet ćemo…

M: Divno, radujem se novom materijalu. A sada, ubrzani snimak: BUDUĆNOST SEVDAHA. Neki dan sam zamišljala novi žanr, nekog kiborga Sevdaha -> hibrida između trenutne, savremene faze Sevdaha, i naravno, neke tehnološke. Onda sam pokušala da proširim svoj kapacitet slušanja kroz tu maštu, i mogu ti reći da nije bilo lako. Razmišljaš li o budućnosti Sevdaha? Da li možeš predvidjeti ikakve nadolazeće trendove u Sevdahu, i ako da, da li zamišljaš sebe kao dio te promjene? 

D: Budućnost ima neku aktivističku dimenziju. Pitanje koje budućnost donosi je: “Šta činiti s tim?”. Ja već radim to što radim. 

M: ODLIČNO!!!!!! Predzadnje pitanje, i nadam se da si spremam, glasi: Koja je tvoja omiljena pjesma Damira Imamovića? 

D: Nemam je. Ili imam, ali se uvijek mijenja. Kad pišem, najdraža mi je uvijek ona na kojoj trenutno radim, ili ona koju sam tek završio. To je iz razloga što još uvijek razmišljam o toj pjesmi. Glancam je, mijenjam, nešto se još uvijek dešava. Tako da sam, naravno, stalno zainteresovan. Iskreno, nikada ne slušam svoju muziku koju završim. Odnosno, kad je prestanem snimati. Kao što svaki muzičar zna, radite na nečemu godinu ili dvije, i to najmanje nekoliko mjeseci. Budući da ste toliko opsjednuti sa muzikom na kojoj radite, ta muzika postaje gotovo jedina muzika koju slušate. Demo, novi demo, demo sa dodatnim ovim, demo sa dodatnim onim. Nakon toga, grubi isječci u studiju. Nakog toga, još više puta ista stvar, za mikseve, pa opet cijelu stvar. Pa opet za usavršavanje…Poslije te cijele faze, potreban je par godina dug odmor od snimljenog materijala, prije nego što ćete ga moći procijeniti novim očima. Čak ni to nije dovoljno vremena, jer ga u međuvremenu izvodite uživo i intenzivno. Zbog svega ovoga je teško imati favorita.   

M: Daaaa, čujem te, čujem te: trenutak čiste kreacije sinhroniziran sa životom, sinhroniziran sa stvaranjem, sinhroniziran sa životom. Zaključujem da su sve tvoje pjesme tvoje omiljene pjesme, i da nijedna od tvojih pjesama nije omiljena. I finalno pitanje (o jednostavnim stvarima) glasi: Imaš li kakvu ideju za naslov ovog intervjua? 😀

D: hehe, ne … budi moj gost. 

M: Još uvijek ni sama ne znam, ali dat ću si još vremena. Sigurno neće biti “Bosanski Nicolas Jaar”. Uglavnom, prošlo je dva sata otkako razgovaramo, i da ne bi skrenuli u vječnost, proglašavam da se razgovor ovdje lagano završava. 

D: Ćao!